Sinoć je nešto iza 19 sati Hrvatski kulturni dom na Sušaku preplavila Rijeka školaraca, tinejdžera, ali i velik broj odraslih te pokojeg akademskog profesora željnih scenskih novina koje objedinjuju profinjenost i gracioznost baleta te megaturbo nabrijane beatove elektronske glazbe koja danas hara top party destinacijama.

Napokon se odmaknuvši od suhoparnog baletnog repertoara, autor predstave Ronald Savković riječkoj je sceni priuštio nadasve magičan spoj klasične elegancije vitkih i gipkih tijela te mjuze koja se drastično razlikuje od Labuđeg jezera ili Orašara. Pozitivnim vibrama, ali i krvavim i znojnim radom nabijen briljantan plesni ansambl riječkog HNKa kroz pola sata otmjeno se uvijao pod elektronskim taktovima, koji su već nakon 15ak minuta ipak prešli u zamorno i jednolično tutnjanje te odvraćali gledatelje od glavnih aktera.
 
Odjednom, zika prestaje, baletanke i baletani nestaju, a dvoranu počinju ''oživljavati'' mekani taktovi legendarnog jazz baritona – Nat King Colea. Na vlastito oduševljenje, na scenu doleti mladić u smokingu i počne stepati!
Čista suprotnost odrješitom elektro beatu, nevjerojatno usklađenih pokreta, ali tako opušten i profinjen, lepršavo-simpatični mladić bio je pravo osvježenje i iznenađenje večeri.

Jednostavni crno-bijeli kostimi koji kroz predstavu bivaju sve moderniji i uvrnutiji (luđačke košulje na djevojkama, pa konobarske obleke na momcima) također reflektiraju spajanje nespojivog, baš kao i osvjetljenje – uobičajeno i umjereno, da bi nas na kraju performansa skoro ostavilo slijepima.
 
Toplo se nadajmo da će ovakvih devijantnih izvedbi biti što više u budućem repertoaru. Možda će upravo to spasiti slabu posjećenost kazališta i privući mlađe naraštaje, koji bi usprkos novome, neobičnome, trendi i pomodnome, ipak trebali znati cijeniti i ono bezvremensko – klasiku. 

Dunja Zoričić