Ovaj tekst komotno bi mogao započeti s: Dvorana 2 zagrebačkog Movieplexa bila je ispunjena do posljednjeg mjesta na dvjema projekcijama remasterizirane snimke koncertnog filma »Ladies and Gentlemen: The Rolling Stones«, nastalog na njihovoj američkoj turneji 1972. godine. Ali neće. Započet će ovako: Menadžment The Rolling Stonesa napravio je odličan posao kada je njihov koncertni film iz 1972. godine odlučio remasteriziranog pustiti u ekskluzivnu distribuciju u svjetska kina u iznimno kratkom roku od 16. do 29. rujna. Jer doista, odličan je to posao na više razina.

Prvo, film bi se u duljoj i manje ekskluzivnoj distribuciji vjerojatno brzo ispuhao, dok je ovako »naješkao« mnoge na skorašnje DVD/Blue Ray izdanje, jednako kao i na remasterizirani audioalbum. A drugo, pokazao je, ili bolje: podsjetio na to koliko su, zapravo, »Stonesi« velik i značajan bend. Jer njihove beskonačne turneje u dobi u kojoj bi morali njihati unuke na koljenima tjeraju nas da na to zaboravljamo.

Redatelja publika ne zanima

Film otvara nedavni intervju zgužvanog Micka Jaggera, koji hinjeno opuštenom sugovorniku zavidnom opuštenošću u baratanju poluinformacijama i približno točnim podacima objašnjava pozadinu nastanka filma. No intervju, na sreću, ne traje dugo te nakon što smo saznali da bi gledateljima moglo biti zbunjujuće to što on, montaži zahvaljujući, jednom ima bijele, jednom zelene, a jednom xy tajice, krećemo in medias res.

Točnije, na jedan od četiri koncerata koji su kamere pod redateljskom palicom Rollina Binzera pratile za potrebe filma. Ili još točnije, u mrak i brujanje publike prije početka koncerta. No redatelja publika uopće ne zanima; eto Jaggera s vježbama oblikovanja i Stonesa u svlačionici kako se zagrijavaju, laćaju se instrumenata i kreću na stage. I odmah u glavu: »Brown Sugar«, koju će slijediti još i »Bitch« s prethodnog albuma »Sticky Fingers«, pa genijalna »Gimmie Shelter« s »Let It Bleed« i »Dead Flowers« opet sa »Sticky Fingersa«. Tek tada dolazi prva stvar s »Exilea« – »Happy« – jer, kvragu, ipak je to Amerika i ne valja publiku odmah zaskočiti novim pjesmama.

Kadrovi na čekanju

I doista, od 15 pjesama koje se nalaze na koncertnoj snimci tek je pet s »Exilea«, dok su ostale već oprobane i poznate s prethodnih albuma, uključujući i hitove »You Can't Always Get What You Want«, »Midnight Rambler« ili »Jumpin' Jack Flash«. Nije pritom pogrešno zaključiti ni da je to zato što je ova turneja Stonesa bila njihovo prvo američko ukazanje nakon katastrofe u Altamontu tri godine ranije, kad su na njihovom koncertu pripadnici redarske službe ubili jednog posjetitelja. Dobro, bio je crn, drogiran i imao je pištolj, a oni su bili »Hells Angels«, no tko bi sad mario za sitnice. Valjalo je pucati na sigurno.

Američka publika to tad još nije mogla znati, ali i stvari s »Exilea«, poput »Tumbling Dice«, »Sweet Virginia«, »Rip This Joint«, pa čak i »Happy«, koju pjeva Keith Richards bez gornje dvojke, uskoro će postati hitovi, a »Exile« u cijelosti biti slavljen kao jedan od boljih albuma Stonesa. Na koji su u vrijeme izlaska kritičari u dobrom dijelu ipak nasjeli crnilom.

Film je za današnje pojmove čudno sniman; u čestim kadrovima koji »čekaju« da radnja dođe k njima, a ne da je oni potraže, bez gotovo i jednog kadra publike – koja se pojavi tek na kraju, kad se upale svjetla nakon »Street Fighting Mana« – i uz nevjerojatnu koncentraciju na Jaggerovo prednožje, stražnožje i međunožje. No i dalje, treba li birati između filma i koncerta danas, preporuka je svakako film.

Izvor: novilist.hr